Otpornost na habanje poliuretanskih{0}}komponenti otpornih na habanje se obično procjenjuje kroz ispitivanja trenja i habanja koja se vrše na materijalu, a zatim se klasifikuje u razrede na osnovu stepena izloženog habanja. Uobičajene metode ispitivanja uključuju test abrazije brusne ploče, test abrazije bubnja ili test abrazije tvrdoće po Rockwellu; mjerenjem količine gubitka materijala po jedinici vremena ili udaljenosti, određuje se specifičan stepen otpornosti-na habanje. Stupnjevi-otpornosti na habanje općenito su kategorizirani u tri klase: visoka otpornost na habanje, srednja otpornost na habanje i standardna otpornost na habanje. Poliuretanske komponente visoke -otpornosti na habanje su pogodne za radne uslove koji uključuju velike brzine, veliki udar ili materijale visoke tvrdoće; Komponente srednje otpornosti na habanje{7}}prikladne su za uslove koji uključuju umjereni udar ili tvrdoću materijala; dok su standardne komponente otporne-na habanje dizajnirane za okruženja sa niskim-udarcima, materijale male tvrdoće ili opremu za laganu{10}}opremu.
Stepen otpornosti na habanje{0}} direktno diktira i vijek trajanja i ekonomsku efikasnost poliuretanskih komponenti. Iako komponente sa visokim stepenom otpornosti na habanje{2}}imaju nešto veće početne troškove, one nude superiornu dugovječnost. Srednji razredi otpornosti na habanje{4}}prikladni su za standardnu opremu za transport i sijanje, postižući ravnotežu između isplativosti-i izdržljivosti. Standardne{7}}stepene otpornosti na habanje uglavnom se koriste u okruženjima sa niskim-abrazijama-kao što su oni u lakoj industriji, preradi hrane i sektorima zaštite okoliša{10}}i na taj način pomažu da se minimiziraju troškovi nabavke. Razboritim odabirom odgovarajuće{12}}stepene otpornosti na habanje, proizvođači mogu optimizirati svoja ulaganja u materijal i troškove održavanja, dok istovremeno osiguravaju stabilan i pouzdan rad svoje opreme.
